Proslavljen blagdan sv. Roka u Udovičićima

Prilikom proslave blagdana upriličen je procesijski ophod oko četrnaest novo postavljenih postaja Križnog puta, a tom priliko euharistisko slavlje predvodio je fra Ante Marković (Jojo)

16. kolovoza je datum kada slavimo blagdan sv.Roka. To je dan iza velikog Velike Gospe ali taj veliki blagdan Uznešenja Blažene Djevice Marije na nebo ne umanjuje slavlje sv. Roka, naglasio je otvarajući propovijed predvodnik euharistiskog slavlja fra Ante Marković (Jojo). Zvonjava crkvenih zvona (to rade dvojica muškaraca direktnom zvonjavom na zvoniku), označila je početak procesije u kojoj je nošen kip sv. Roka. Križonoša, barjaktari, mladi u narodnim nošnjama te nosači kipa sv. Roka zajedno sa vjerničkim pukom i svim svećenicima učinili su procesijski ophod oko četrnaest novo postavljenih postaja Križnog puta.

Sveti se Rok redovito prikazuje kako rukom, prstom pokazuje ranu na svome tijelu.(uz taj prikaz nadovezuje se i prisustvo psa, štapa, trube, posude za vodu, školjke sv.Jakova….što predstavlja putnika, hodočasnika) Svečeva ruka je dragocjen putokaz po onome što je rukama činio, pomažući bolesnicima i svima koje je život ranio. Međutim, njegova ruka ima snagu još jednoga putokaza. On sam je postao pokaznica koja nama danas očituje važne istine.

Prva je među njima da je rana na nozi, na onome dijelu tijela koji označuje putovanje. Pozvani smo ići svijetom i približavati se izvorima nadahnuća koji se nalaze u drugim ljudima. Krenuo je prema Rimu i tamo pronašao snagu za puno bliži cilj – za ljude u potrebi oko sebe.

Druga je istina Rokova kažiprsta istina o ljudskoj ranjenosti, o ljudskoj ograničenosti, u vremenu koje lako zaboravi da je svaki čovjek smrtan. Osim što je njegova rana odraz Kristovih, on nam govori da Krist ne otklanja patnju, nego ju preobražava u najveću blizinu s Bogom. Često i u kršćanstvu vidimo one koji naviještaju ozdravljenja, kao da Krist nije umro u patnji, kao da nema otajstva zla i smrti. Mi molimo za ozdravljenje, ali ponajprije molimo za prepoznavanje Božje prisutnosti u svim životnim prilikama i neprilikama. Pogled na Kristov križ, na rane najbližih novo je vrelo ljubavi. Sveti Rok otkriva svoju ranjenost; objavljuje da ne živi od ljudske snage, nego od Božjega Duha.

Sv. Roko je rođen 1295.godine u Montpellieru, gradu u južnoj Francuskoj a umrao je 1327.godine. Otac mu je bio grof. Prema najstarijem Rokovu životopisu, njegovi roditelji dulje su vremena bili bez poroda, a jako su željeli djecu. Molili su i zavjetovali se i Bog im je dao sina, koji će postati slavan svetac. Prije nego je navršio 20 godina ostao je bez roditelja. Prodao je sva svoja dobra, a novac podijelio siromasima te se kao siromašan hodočasnik uputio prema Rimu. Rokov je kršćanski odgoj bio dubok, nije se zadovoljavao površnošću, već je velikodušno i nesebično darovao i žrtvovao sve. Na svome hodočašću u Rim, Rok se zaustavio u Acquapendente gdje se dao na dvorenje okuženih bolesnika u bolnici, a učinio je s Božjom pomoću i nekoliko čudesnih ozdravljenja. Dvoriti okužene značilo je izložiti se stvarnoj opasnosti po vlastiti život. Daljnja postaja Rokova hodočašća bila je Cesena, a onda Rim. Ondje se zadržao oko tri godine te se na povratku u domovinu zaustavio u Riminiju, Novari i Piacenzi. Sva su ta mjesta njegova putovanja bila ispunjena djelima ljubavi prema bolesnicima.

U Piacenzi se Rok razbolio od kuge. Građani su ga zbog toga prognali iz svog grada i on se osjetio osamljen kao Krist nakrižu, ali nije očajavao. Sklonio se u jednu šumu i ondje hranio biljem, uzdajući se u Božju providnost. Neki životopisci spominju da mu je tada svaki dan dolazio jedan pas noseći mu komad kruha. Prizor su ovjekovječili mnogi slikari. Talijanskipatricij Gottardo Pallastrelli, naišavši na bolesnog Roka u šumi, upusti se s njim u razgovor. Inače baš nije bio čovjek duboke vjere. Sveti je patnik učinio na njega izvanredan dojam. On se pod njegovim utjecajem obratio, prihvatio ga, njegovao ga, dok Rok nije ozdravio. Zadobivši zdravlje, Rok se vratio u svoj zavičaj, ali njegovu trpljenju još nije bio kraj. Iscrpljen od teške bolesti, bio je posve izobličen tako da ga nisu mogli prepoznati. Uhvatili su ga te zatvorili. U zatvoru je proveo pet godina. Tada ga je još jedanput pohodila kuga. Svećeniku, koji mu je podijelio svete sakramente, otkrio je tko je. Preminuvši odano u Gospodinu 16. kolovoza 1327., bi od Gospodina odmah proslavljen raznim čudesnim znakovima.(navodi iz propovijedi fra Ante Markovića,citat)

U vremenu kada je živio (pretežno u 14.st.) ljudima je za život trebalo polje, vinograd, razna grla stoke, i mnoga zazivanja za urod bivala su upućena prema tom svecu.Tražio se njegov blagoslov za uspješam lov, kao i zaštita od kolere. Zaštitnik je i od rana, gube, te uopće zaraznih bolesti. Također je zaštitnik invalida i kirurga. Na čast sv. Roka moli se za životinje za zaštitu od bolesti, posebice za pse. Zaštitnik je mnogih mjesta/župa. Tako su mještani ovog sela Udovičića, koji su se bavili vinovom lozom i uzgojem stoke, u zanak tih moći podigli crkvu tom važnom svecu. I on već mnogo godina bdije nad svojim Udovičanima.

{gallery}2016/08/16{/gallery}