OPĆINA OTOK
Republike Hrvatske u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Osnovana je početkom 1993. godine i od tada djeluje samostalno kao jedinica lokalne samouprave (do tada je bila sastavni dio Općine Sinj). Povijesno i zemljopisno se nalazi u središtu starohrvatske županije Cetine ili mlađe Cetinske krajine između zapadnih padina planine Kamešnice i srednjeg toka rijeke Cetine. Sjedište Općine je u istoimenom mjestu Otoku, koji se prvi put spominje 1341. godine pod imenom "Otok na Cetini".
Administrativno područje Općine Otok zauzima kopneno područje 91,77 km2, s oko 5.500 stanovnika prema popisu iz 2011. godine. Općinu Otok čini šest naselja i to: Gala, Korita, Otok, Ovrlje, Ruda i Udovičić.
Tijela Općine Otok su Općinsko vijeće i općinski načelnik, a adresa sjedišta Trg dr. Franje Tuđmana 8, Otok.
Općina Otok u samoupravnom djelokrugu obavlja poslove lokalnog značaja kojima se neposredno ostvaruju prava građana, a koji nisu Ustavom ili zakonom dodijeljeni državnim tijelima i to osobito poslove koji se odnose na:
- uređenje naselja i stanovanja,
- prostorno i urbanističko planiranje,
- komunalno gospodarstvo,
- brigu o djeci,
- socijalnu skrb,
- primarnu zdravstvenu zaštitu,
- odgoj i osnovno obrazovanje,
- kulturu, tjelesnu kulturu i šport,
- zaštitu potrošača,
- zaštitu i unapređenje prirodnog okoliša,
- protupožarnu i civilnu zaštitu,
- prometa na svom području te
- ostale poslove sukladno posebnim zakonima.
Dan Općine Otok se svečano obilježava 18. listopada, na blagdan Sv. Luke.
Općina Otok smještena je na kopnenom dijelu Splitsko-dalmatinske županije. Općini Otok pripada najistočniji dio sinjskog polja, visoravni nad njim - podi i dio Kamešnice do granice sa Bosnom i Hercegovinom. Otočku općinu od sinjske dijeli rijeka Cetina, crta koja od Kosinca s istoka prati cestu Han - Bili Brig. Granica zatim pravi luk od Gljevačkih polja i završava na državnoj granici. Na jugoistoku prema triljskoj općini granica općine Otok siječe sinjsko polje od kote 294 na Cetini do mosta na Rudi, potom razdvaja Svmjaču od Vrabača, penje se na Petrove kuke, siječe cestu Ruda - Rože južno od Botica, zatim preko Kurlana i Škripuše (1 004 m) završava na Ravnojglavi (1094 m).
Najvažnije geografske odrednice su Cetina i Kamešnica te polje između njih, Sinjsko polje predstavlja najveće proširenje u gornjocetinskoj dolini koje je stvarala rijeka između Svilaje i Dinare. Veličinu i oblik cetinske doline odredile su tektonske sile rasjedanjem terena između navedenih planina, tako da Svilaja i Dinara s Kamešnicom čine prirodni okvir nekadašnjoj Cetinskoj županiji.
Općina se sastoji od šest naselja smještenih u geografskoj zadanosti reljefa Cetinske krajine: Gala, Otok i Udovičić vodoravno prate tok rijeke Cetine, Ovrlja i Ruda orijentirani su prema svojim istoimenim pritocima, a jedino se Korita, relikt nekadašnjeg života na Kamešnici, položajem izdvajaju kao krševito mjesto u njedrima velike planine.
Kao "otok", općina je zaokružena prirodnim zemljopisnim barijerama: vodama Cetine, Rude i Kosinca s jedne te kršovitim podima Kamešnice s druge strane. Otok baš kao i Sinj ima tip hladne submediteranske klime. Zime su oštre i s obilnim padalinama,a ljeta žarka, odnosno sušna.
Jedan od temeljnih pristupa u korištenju prostora je očuvanje prirodnih i stvorenih vrijednosti prostora, jer sva kulturna dobra zajedno sa okolinom čine prostornu baštinu. Osim pojedinačnih građevina kulturnu baštinu čini i prostorna baština, bilo da je rezultat ljudskog djelovanja kroz povijest, ili je djelo prirode.
Zanimljivosti Općine Otok nalaze se prvenstveno u gradinama, gomilama, stećcima, grobljima, kapelama, crkvama, marginalnim i razrušenim utvrdama, starim kamenim kućama, potleušicama, stajama i mlinicama, kilometarskom suhozidu te, konačno, u živopisnoj rijeci Cetini s mnoštvom izvora, bunara i riječnih otoka.
Na Dugišu, otoku usred Cetine, nađeni su tragovi života iz kraja brončanog i početka željeznog doba (1300 god. pr. Krista) u obliku sojenica, kao i u arheološkom sloju iz ilirsko-rimskog razdoblja (1. st. pr. Krista) u obliku ostataka glinenih lonaca od obojene grčke keramike. Iz starokršćanskog doba na lokaciji Mirine postoje ostaci bazilike iz 6. st. To je vrijeme cara Justinijana, obnovitelja rimskog carstva kada se na ovim prostorima učvrstilo kršćanstvo.
Veliki broj crkvi, kapelica i utvrda bio je uništen tijekom povijesti, u brojnim ratovima i bitkama. No ipak je nekoliko lokaliteta ostalo vidljivo, barem u tragovima, čemu svjedoče burnoj povijesti. Mirine su kasnoantički sakralni kompleks s grobljem između Botičinih i Virinih kuća u Otoku na Cetini, otkriven tek 1955. godine. To jednobrodna crkva iz kasnoantičkoga razdoblja s nekoliko pomoćnih prostorija uz južni i sjeverni zid (grobne kapele i krstionica). Impresivna je grobna komora prigrađena uz narteks na zapadnoj strani, a krstionica – uzdužna pravokutna prostorija s apsidom i krsnim zdencem u obliku grčkoga križa – prislonjena je uz južni zid lađe. Glavni je brod crkve završavao na istoku polukružnom apsidom u kojoj su bile smještene subselije i katedra. Pronađena
je znatna količina osebujne plastike izvedene stilom kasnoantičke rustike dalmatinskoga zaleđa. Na Dugišu, otoku usred Cetine, nađeni su tragovi života iz kraja brončanog i početka željeznog doba (1300 god. pr. Krista) u obliku sojenica, kao i u arheološkom sloju iz ilirsko-rimskog razdoblja (1. st. pr. Krista) u obliku ostataka glinenih lonaca od obojene grčke keramike.
Iz starokršćanskog doba na lokaciji Mirine postoje ostaci bazilike iz 6. st. To je vrijeme cara Justinijana, obnovitelja rimskog carstva kada se na ovim prostorima učvrstilo kršćanstvo. Crkveno graditeljstvo pripada 18. i 19. stoljeću.
Otoku se njeguje tradicija održavanja svetkovine Sv. Luke. Evanđelist Luka prisutan je u dokumentima hrvatskoga srednjovjekovlja kao naslovnik danas nepoznate crkve "Svetog Luke u blizini Cetine". Ta je crkva, uz franjevačku crkvu Sv. Marije podno grada Sinja, najznačajnija srednjovjekovna sakralna građevina Cetinske krajine. Budući da se u Cetinskoj krajini sv. Luka štuje samo u Otoku, najvjerovatnije je bio zaštitnik mjesta s lijeve obale Cetine. Ona su u tursko i u mletačko doba pripadala franjevačkoj župi Otok: Grab do druge polovice 17. stoljeća, Gala do 18. stoljeća, Ruda do sredine 19. stoljeća te Udovičić, Korita i Otok do danas.
Otočke mačkare su jedinstvene i zanimljive, jer kao i svake druge, imaju svoja pravila događanja i ponašanja. Tradicija Otočkih mačkara stara je više od 200 godina. Unutar Općine Otok postoji osam mačkaranih skupina. Iz Rude, Gale i Udovičića idu po jedne, te petore iz otočkih zaseoka: Jelašce, Priblaće, Korita, Strana i Živinić. Sve mačkare poštuju ista pravila i običaje, u mačkare idu samo muškarci, održavaju se jednom godišnje, te traju od polovice siječnja pa sve do početka Korizme. Mačkarane povorke u novije vrijeme idu samo subotom, a ne ulaze u selo ili zaseok u kojem je netko umro. Sve mačkare moraju imati na vrhu kolone barjaktara koji nosi hrvatsku trobojnicu, mladu, djevera i mladoženju. Nakon njih idu komedije koje izvode točke o osobama ili događajima koji
su obilježili proteklu godinu. Nakon njih idu balinčad (djeca od 8 do 15 godina, maskirana u babe), babe (obučeni u crnu ženinsku starinsku nošnju, moraju biti stasiti) i didi (mladi momci koji nose ovčje mišine i zvona), a kao glavni zapovjednik mačkara zadnji ide turčin. Mačkare u svom pohodu obilaze sva sela i zaseoke u općini Otok, a tamo gdje stignu budu počašćeni jelom i pićem.